Specijalni rezervat prirode „Ludaško jezero” je kompleks vlažnih staništa koji sadrži otvorene vodene površine, tršćake i razne vrste travnih zajednica (vlažne, stepske i slatinske livade). Jezero čini ekološku cjelinu s okolnim vlažnim staništima i rječicom Kireš. Prirodni vodotok Kireš je ekološki koridor između unutrašnjosti Subotičke pješčare na sjeveru i rijeke Tise. Uloga ovog koridora je važna kako jezero Ludaš ne bi postalo izolirano u poljoprivrednom predjelu.

Ludaš je jedini predstavnik plitkih semistatičnih jezera stepskog područja u našoj zemlji i pripada malobrojnim očuvanim stepskim jezerima u Panonskoj regiji. Različiti tipovi zemljišta u Rezervatu i blizina podzemne vode formiraju predio mozaičkog tipa, velike biološke raznovrsnosti unutar malog područja.

Ludaško jezero je regionalno bilo poznato po bogatoj fauni ptica već u XIX. stoljeću. Kao tipična vrsta tu je brkata sjenica (Panurus biarmicus). Danas je važan lokalitet za odmor i prehranu na istočnom migracijskom putu ptica što mu daje međunarodni karakter (npr. čaplja kašikara, Platalea leucorodia). Osim ptica, među rijetkosti područja ubrajaju se i druge životinje, kao vidra, kornjače, rijetke vrste insekata, ali su prisutne i rijetke vrste biljaka (npr. močvarne orhideje kao Orchis coriophora, ili morski trozubac, Triglochin maritima).
Okolina jezera naseljavana je još u kameno doba, o čemu svjedoče arheološka nalazišta na istočnoj obali kod Nose, a zatim u raznim povijesnim razdobljima. Najstarije naselje je Šupljak/Ludaš na istočnoj obali i datira iz XVII. stoljeća. Većina današnjih stanovnika okolnih naselja potiče od doseljenika iz XIX. stoljeća iz okolice današnjeg Segedina.

Oko jezera postoje još stari salaši s očuvanom tradicionalnom izgradnjom, trščanim krovovima, pomoćnim zgradama od pletera i blata i ponekom starom alatkom. Katolička crkva i Parohija na Ludaškom šoru se također smatraju vrijednim kulturnim spomenicima.