Specijalni rezervat prirode ,,LUDAŠKO JEZERO”. Posjetiteljska staza Ludaš – KIREŠ Istočna staza 2300 m.

Mjere aktivne zaštite prirode

Bogat i raznovrstan biljni i životinjski svijet, ekosustavi vlažnih staništa pješčarskog i stepskog prostora, reliktna stepska zajednica i biotop rijetkih vrsta flore i faune čini Rezervat jedinstvenom cjelinom u regiji. Rezervat je okružen poljoprivrednim zemljištem, naseljima, autocestom, prugom i, na žalost, pod utjecajem čovjekovog razvoja dolazi do narušavanja prirodnih vrijednosti. Mnogi iskonski stanovnici, biljke i životinje, su ostali bez svog prirodnog okruženja i neophodnih uvjeta za život. Kako bi preživjeli, njima je potrebna pomoć čovjeka. Košenjem i uklanjanjem trske, korova i mladica nepoželjnih drvenastih vrsta na visokoj istočnoj obali Ludaškog jezera, oko utoka Kireša u Ludaš i na vrijednim stepskim fragmentima uz obalu jezera, pomažemo im na pravi način. Sijanjem sjemena trava prirodnih vrsta na livade, gdje su one u prošlosti činile skladnu zajednicu i praćenjem promjena u biljnom i životinjskom svijetu, naša pomoć je dragocjena u očuvanju izvornih prirodnih rijetkosti.
Kroz ispašu želimo uspostaviti i održati travne zajednice bliske ishodnim, prirodnim zajednicama i njihovoj dinamici. Na našim zaštićenim područjima, stada mađarskog sivog govečeta i vodenih bivola su uključena u mjere aktivne zaštite prirode suzbijanjem trske na vlažnim livadama, gdje je ona invazivna i gdje mijenja karakter prirodnih staništa. Radi se uglavnom o trsci loše kvalitete, čije košenje i ekonomska eksploatacija nisu isplativi, naročito što je suzbijanje najefikasnije kada se trska eliminira u zelenoj fazi. Na otoku ,,Roža Šandorˮ u Ludaškom jezeru napasa se stado koza. Osim održavanja travnih zajednica, koze uspješno uklanjaju mladice invazivnih drvenastih vrsta i tako sprječavaju zarastanje otoka. Očuvajmo Ludaško jezero za generacije koje dolaze! Neka i one uživaju u njemu i njegovoj jedinstvenoj ljepoti.   

1. Mađarsko sivo goveče – Bos primigenius taurus hungaricus

Postoji nekoliko teorija o porijeklu mađarskog sivog govečeta. Jedna kaže da su prve životinje došle u Karpatski bazen s Kunima (narod), druga, da su ih doveli Mađari tijekom povratka sa svojih osvajačkih pohoda na zapad, dok su ih, prema trećoj teoriji, pripitomili starosjedioci od vrste „tur“. Nije dokazana autentičnost ovih teorija. Prema izvorima iz XIV. stoljeća, sivo goveče se u srednjem vijeku izvozilo u zapadne dijelove Europe, gdje je bilo na cijeni zbog izuzetno kvalitetnog mesa, tako da je uzgajanje bilo isplativo. Koristilo se i za vuču, zbog svog robusnog stasa i snage. Međutim, u XVIII. i XIX. stoljeću smanjuju se površine pašnjaka na kojima se ona uzgajaju zbog širenja oranica, neodrživog gazdovanja i ubrzane industrijalizacije, pa se tako ova rasa našla gotovo na rubu opstanka. Od XIX. stoljeća, mađarsko sivo goveče se koristi u malom broju i to mahom za vuču, pošto su suvremene sorte goveda dobile primat zbog veće mliječnosti i boljeg prinosa. Spada u jednu od originalnih mađarskih rasa i uzgaja se više kao turistička atrakcija po nacionalnim parkovima. Stada danas služe kao banke gena i za rasplod, naročito zbog podatka da su izuzetno otporne na mnoge bolesti koje pogađaju današnje tipove visokomliječnih i visokomesnatih goveda. Mađarsko sivo goveče je veoma pogodno za održavanje zaštićenih travnih staništa i revitalizaciju močvarnih i slatinskih staništa – aktivnu zaštitu prirode, jer nije pretjerano zahtjevno i rado se hrani mladom trskom. Preferira mezofilne travnjake, vlažne livade i plavne površine, gdje ekstenzivnom ispašom, u kratkom razdoblju stvara mozaičnu travnu zajednicu koja je osnova za razvoj biološke raznovrsnosti i pojavu velikog broja zaštićenih vrsta biljaka i životinja, najviše ptica.

2. Geološko-pedološke karakteristike

Ludaško jezero pripada eolskom tipu jezera. Jezero je dugo oko 4,5 km i pruža se u pravcu sjever-jug u međudinskoj udolini. Dok se zapadna obala blago uzdiže iz jezera, za Ludaš je, ipak, karakteristična visoka, strma, istočna lesna obala 5-6 m visoka iznad razine jezera. Visoka „žuta obala“, koju odlikuju lesne kose i odsjeci, nastala je erozijom valova pod utjecajem vladajućih vjetrova. Takvu obalu nema ni jedno eolsko jezero kod nas, pa je samim tim interesantna za zaštitu kao stanište određenih, specifičnih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica. Ludaš je plitko nizinsko jezero. Novija istraživanja su utvrdila da je sjeverni dio jezera dublji, a južni kraj izrazito plitak. Dubina vode samo na sjeverozapadnom dijelu jezera dostiže 2 metra (najveća dubina je 2.25 m), a dubina središnjeg dijela jezera se kreće oko 1.1 m. Istočna strana jezera, nazvana Suvi rit, ima dubinu manju od jednog metra, isto kao i južni dio, počevši od čistine Tabor.

Pedološke karakteristike
U okolici Ludaškog jezera ima više tipova tla (posljedica geoloških, klimatskih i hidroloških uvjeta). Pijesak je sjeverno od jezera, a les istočno, zapadno i južno. Na granici pijeska i lesa se javljaju prijelazni tipovi tla, a procesi zaslanjivanja stvaraju razne tipove slatina na nižim dijelovima terena. Različit spektar tipova tla uvjetovao je pojavu velikog broja raznih tipova vegetacije i doprinosi biološkoj raznovrsnosti područja.

3. Zaštićene biljne vrste

Prirodna vegetacija u Specijalnom rezervatu prirode „Ludaško jezero“ je opstala samo u vidu manje-više izoliranih otočića unutar poljoprivrednog predjela. Na tim izoliranim fragmentima, raznovrsnost zemljišnih tipova, kao i odlika zaslanjenih podzemnih voda da su blizu površine, doprinijeli su da biljni pokrivač čini mozaik specifičnih zajednica, što uvjetuje i veliku raznovrsnost životinjskog svijeta koji ga prati. Registrirani su mnoga staništa reliktnih, endemičnih i globalno značajnih vrsta. Među njima su orhideje, gorocvet (Adonis vernalis), stepski kozinac (Astragalus exscapus), Sadlerov različak (Centaurea sadleriana), sibirska perunika (Iris sibirica). Ove vrste su najvrjedniji predstavnici osjetljivih ekosustava Panonske nizine i šire i zakonom su zaštićene. Čišćenjem staništa ovih vrsta od nepoželjne vegetacije i kontroliranim primjenjivanjem tradicionalnih načina korištenja prostora (košenje, ispaša), sačuvat ćemo te zaštićene i strogo zaštićene vrste i za budućnost.

4. Prstenovanje i praćenje ptica

Bogatstvo ornitofaune Ludaškog jezera oduvijek je privlačilo mnoge ornitologe i ljubitelje ptica. Prvi zapis o pticama Ludaša datira s kraja XVIII. stoljeća. U rezervatu je do sada evidentirano preko 230 vrsta ptica, od kojih se polovica ovdje i gnijezdi. Područje Specijalnog rezervata prirode „Ludaško jezero” je izuzetno zanimljivo za ornitologe s raznih strana svijeta. Ovdje su boravili znameniti ornitolozi još od pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Od 1984. godine, na ovom lokalitetu se obavlja markiranje ptica i prati se njihova migracija. Godišnje se prstenuje oko 6-7000 ptica, oko 30-40 jedinki ptica su s markerom neke strane zemlje (inozemni nalaz), a, isto tako, u prosjeku, od 20 do 30 jedinki ptica, koje su prstenovane na Ludašu, se uhvati negdje izvan granica Srbije. Podaci o markiranju ptica predstavljaju značajne informacije, koje se koriste u cilju efikasnije zaštite ptica. Saznaje se mnogo o životu ptica, o područjima koje ptice koriste za razmnožavanje i za zimovanje, kao i koji su to lokaliteti koji pticama služe za odmor i prehranu tijekom seoba. Na osnovi prikupljenih podataka, sada znamo da je Ludaško jezero na istočnoj migratornoj ruti i da je odlično mjesto, prvenstveno za odmor i prehranu ptica. Jezero zbog svoje obale koja je velikim dijelom obrasla trskom, privlači stotine tisuća ptica.

5. Vodeni bivol – Bubalus bubalis

Pretpostavlja se da je predak vodenog bivola indijski divlji bivol – Arnijev bivol. U Europu je stigao preko Afrike, a ostaci skeleta su pronađeni u Karpatskom bazenu i svjedoče o njegovoj prisutnosti još iz razdoblju Avara (VI. – VIII. stoljeće). Prvi pisani izvori o postojanju vodenog bivola potiču iz XI. stoljeća. Najznačajnija ekonomska primjena vodenog bivola se ogledala u vuči topova i kola tijekom trajanja turskih ratova, ali su i njegovo meso i mlijeko bili u širokoj uporabi.
Populacija je gotovo nestala nakon Drugoga svjetskog rata, kada napredak u mehanizaciji poljoprivrede više nije zahtijevao radnu snagu stoke. Sredinom XX. stoljeća vodeni bivoli su gotovo potpuno iščezli s naših prostora. Danas se uzgaja više kao turistička atrakcija i dijelom zbog mesa koje ima visok sadržaj fosfora i željeza, dok se mlijeko, zbog visokog postotka masti (6-15 %), može koristiti za pravljenje specijalnih, visokokvalitetnih mliječnih proizvoda. Postojeća stada se koriste kao banke gena za rasplod. Praksa okolnih zemalja je pokazala da se bivol efektivno i bez velikih ulaganja može uzgajati i koristiti u okviru zaštite prirode zabarenih, močvarnih predjela, gdje uspješno suzbija trsku koja se nekontrolirano širi i praktično, sam opstaje u ekstenzivnim uvjetima. Posebno je pogodan, jer je jedini preživar koji jede i staru, suhu, pa čak i dijelom trulu trsku i rogoz. Tijekom kretanja i traženja hrane, životinje jedu, lome trsku, potapaju osušenu močvarnu vegetaciju, stvarajući tako otvorene vodene površine i na ovim novonastalim vodenim oknima se formiraju pogodna staništa za razmnožavanje i prehranu zaštićenih vrsta, poput vivka (Vanellus vanellus), vlastelice (Himantopus himantopus), barske šljuke (Gallinago gallinago) i muljače (Limosa limosa).

6. Vodni režim Ludaškog jezera – vodotok Kireš

Najvažnija pritoka jezera u prošlosti je bio vodotok Kireš, koji je bio povezan s jezerom preko svog plavnog područja, a kod visokih vodostaja je igrao i ulogu otoke. Povezanost s Kirešom je bila od presudnog značaja za kvalitetu vode jezera. Plavno područje Kireša, (depresija Pereš) uz jezero ima površinu od 80 hektara. U južnom dijelu Pereša, istočno od Ludaša, Kireš je formirao jezero u dužini od oko jedan kilometar, koje je bilo sastavni dio tadašnjeg kompleksa vlažnih staništa.
1958. godine, regulacijom toka Kireša, nestaje jezero na plavnom području Kireša, a na njegovom mjestu se pojavljuju vlažne livade. Plavljenje Kireša se smanjuje. Kireš se ulijeva u jezero sada u kanaliziranom koritu i izlazi iz jezera preko ustave kod Nose. Razina jezera se regulira ustavom, s maksimalnom vrijednošću na koti 97,57 metara, sukladno potrebama vodoprivrede.
Regulacijom voda na cijelom prostoru vodozahvata Kireša 1973. godine se stvara kanalska mreža za odvodnjavanje. Razina podzemne vode na Perešu se smanjuje za 1,5 metar, što dovodi do izumiranja florističkih rijetkosti ovog lokaliteta. Na Perešu počinje eksploatacija nafte i gradi se sabirna stanica. Izgradnjom asfaltne ceste između Hajdukova i Nose, uz obalu jezera, nasipom puta, Pereš se fizički razdvaja od jezera. Jedini koridor između vlažnih livada i jezera je kanalizirano ušće Kireša.
Krajem 80-tih godina, kao rezultat „uspješnog” odvodnjavanja cijele regije, priljev vode iz Kireša se smanjuje, a glavni izvor vode za jezero postaje kanal „Palić-Ludaš”.